Pozdrav svim našim starim i novim prijateljima. Još uvijek obožavam Gospine grudi, a ona ih obožava, i možemo vam reći da je s godinama sve bolje. Naravno, spolni odnos je i dalje na jelovniku. Kako smo starili, postali smo filozofskiji o našem odnosu jedni s drugima i svijetu oko nas. Ovaj put bismo željeli podijeliti priču koju smo sastavili, a koja ima više veze s našom dugotrajnom ljubavlju nego sa spolnim odnosom.
OSJEĆAJ JEDINSTVA SVRHE. SRCA I DUŠE
Proveli smo mnogo višemjesečnih putovanja u divljini gdje nismo vidjeli drugog čovjeka. Čudan je osjećaj gledati kako se avion uzlijeće s jezera na kanadskom sjeveru i nestaje iza horizonta dok započinjemo naše putovanje kanuom, znajući da nećemo imati kontakta s vanjskim svijetom dok ponovno ne stigne za mjesec dana.
Otprilike dva tjedna nakon početka putovanja, događa se nešto prekrasno. Počinjemo živjeti s ritmovima planeta umjesto da mu se opiremo. Idemo u krevet ubrzo nakon mraka i ustajemo u zoru. Vjetar, kiša, munje i snijeg više nam nisu neprijatelji. Sada živimo u skladu s njima.
Smrt se prihvaća na drugačiji način. Satima smo izloženi jakim grmljavinskim olujama i vjetrovima od 160 kilometara na sat, i usput nam dolazi do spoznaje da ne možemo ništa učiniti po tom pitanju. Ako grom udari jednog ili oboje od nas ili drvo padne na nas, oni nemaju mračne političke ciljeve, predrasude, sebične interese ili oštre osjećaje prema nama. To je samo priroda, život i smrt na našem planetu dok zajedno putujemo kroz vrijeme.
Nakon što se ušuškamo u tople vreće za spavanje i slušamo povjetarac kako šumi kroz krošnje drveća i vodu koja zapljuskuje obalu, automatski utonemo u stanje samoispitivanja. Sami smo, u skladu s prirodom, muškarac hvali Boga za ženin brižni duh, a žena za svog snažnog zaštitnika na planetu koji kruži oko zvijezde u našoj galaksiji, među mnogim galaksijama, djeca pod budnim okom svog Nebeskog Oca.
Kako smo se snašli tamo vani u civilizaciji? Tiho nam dolazi do spoznaje da smo mnogo puta podbacili u tome da budemo ljubazni, brižni građani čovječanstva kakvi toliko težimo biti. Sami u divljini, to nam dolazi do spoznaje iz noći u noć dok polako počinjemo sebe promatrati s većom jasnijom perspektivom. Dajemo obećanja Bogu, sebi, jedni drugima i čovječanstvu da ćemo se truditi biti bolji ljudi.
Jednom, dok smo bili na 14-dnevnom putovanju u divljinu, naišli smo na dvije sestre koje su putovale u suprotnom smjeru od nas stazom koja je spajala dva jezera. Deset dana smo bile tamo bez da smo vidjele drugog čovjeka. Dok smo istovarile neke od svojih stvari na obali jezera na kraju staze, osjetile smo toplu potrebu da pokupimo posljednje njihove stvari i odnesemo im ih na putu natrag preko staze.
Na pola puta sreli smo dvije gospođe koje su nosile naše posljednje stvari preko puta. Svi smo prasnuli u smijeh i, začudo, svima su nam oči bile suze. Sada znamo da su suze proizašle iz spoznaje da smo se svi promijenili, preispitali dušu, duboko zaronili u svoje umove i srca, iskorijenili negativno, zamijenivši ga pozitivnim, i postali bolji ljudi dok smo bili u divljini.
Vrlo je teško zadržati pravu perspektivu u našoj kaotičnoj civilizaciji, rijetko smo sami, pa ponekad ne uspijemo u svojim naporima da budemo bolji ljudi. Nekih noći kada idemo spavati kod kuće otvorimo prozor i hladan zrak nas preplavljuje poput glatke tekuće vode dok osluškujemo poruku u šumu drveća i pokušavamo se ponovno sjetiti dara uvida koji nam je divljina podarila.
Dama i zaljubljena